Običaji i tradicija

Običaji i tradicija

Običaji i tradicija

Običaji i tradicija

Običaji i tradicija

Običaji i tradicija

Običaji i tradicija

Običaji i tradicija

Običaji i tradicija

Običaji i tradicija

Običaji i tradicija

Počeci života na loparskom poluotoku sežu 12 000 godina unatrag, te je po tome, a i po mnogočemu drugome Lopar specifično mjesto na otoku. Oduvijek su ljudi imali potrebu za veseljem, raznim feštama, proslavama koje su od samih početaka pratili ples i pjesma.

 U Loparu je tradicionalni puhački instrument «mih», koji se u svom orginalnom obliku zadržao do dan danas, a tradicionalni plesovi su «tanac» i «pojka».         

Lopar je rodno mjesto Svetog Marina, osnivača Republike San Marino, a po njemu ime nosi KUD koji je najveći promotor i prenositelj običaja i tradicije Lopara.

     Iako je KUD "San Marino" osnovan tek krajem 1998. godine njegovo neformalno postajanje seže malo dublje u prošlost. Naime sredinom 80-tih postojala je folklorna grupa koja je postavila temeljnu ideju obnove tradicije mjesta.

    Stoga krajem 1997. počinje rad sa djecom, a početkom 1998. godine pridružuju se i odrasli te formalno osnivaju folklornu grupu. U početku je brojala 40-tak članova. S obzirom da su u našem mjestu tradicionalni "Loparski maškari" (s tradicijom dužom od 150 g. ) i klapsko pjevanje, rađa se ideja o objedinjavanju folklora, maškara, pjesme i sviranja miha u jedno kulturno-umjetničko društvo. KUD "San Marino" u svojoj kratkoj povjesti bilježi mnogo nastupa.

   Naistaknutija sekcija u društvu je folklor. Folklor se dijeli na tri grupe, mali (predškolska djeca), srednji (osnovnoškolci) te veliki (srednjoškolci i odrasli). Nastupi folklora redaju se od samog mjesta Lopara pa sve do inozemstva (Njemačka, Austrija, Slovačka). Folklor na otoku nastupa prilikom svake svečanosti, a tokom ljetnih mjeseci i u svrhu turističke promidžbe.

         Loparski maškari su ponos mjesta Lopara i njihova tradicija traje preko stotinu godina i nikad se nije prekidala, čak ni za vrijeme ratova. To je nešto sa čime se Loparani rađaju, što u njima živi i s čime umiru. Iako je Lopar dio otoka Raba, niti jedno mjesto na otoku osim Lopara nema takvu tradiciju.

Dan prije samog mesopusta na Melu i Mućelu dižu se «barjaci» - «samorčani» svoj barjak podižu na Melu, a «sajužani» na Mućelu. Upravo na tim mjestima se skupljaju rano ujutro na dan Mesopusta i svi zajedno kreću prema centru Lopara. Tamo se formiraju u grupe i počinju obilaziti kuće, gdje ih sa nestrpljenjem dočekuje svaki domaćin. Naime, njihova «misija» nije nimalo laka budući da moraju obići cijelo mjesto, i gotovo u svakoj kući zapjevati uz čašicu domaćeg vina ili rakije. Njihova se maska sastoji od crne jakne, bijelih hlaća, bijele košulje, kravate, crnih cipela, te klobuka (napravljenog od tvrdog kartona obljepljenog razglednicama i slikama ljubavne tematike i ukrašenog perjem sa kojeg preko leđa visi marama tzv. «francuski facol» ukrašena «kurdelicama») i vizere. Oko struka obavezno mora biti zvončić a u rukama željezni štap.

Najprije, naravno, posjećuju najmlađe u vrtiću koje obraduju bombonima svih vrsta, a nakon njih posjećuju velečasnog.

            U kućama ih  na stolovima čekaju tradicionalna domaća jela koja se spremaju baš u te dane: domaći peteh s makarunima ( domaći pijetao sa makaronima ), slano meso i kumpir ( slano meso i krompir ), domaći pršut i sir, hrostuli, frite i kolači svake vrste. Cijelim se mjestom ore stare loparske pjesme, čiju se zvuci malih zvončića i cijelo mjesto je nekako življe i veselije.

Nakon veselog i napornog dana maškari se vraćaju na mjesto gdje su započeli svoju «misiju»- «samorčani» se na Melu skupljaju ispod svog barjaka, a «sajužani» na Mućelu ispod svog, te zajdno s barjacima ponovno dolaze u centar mjesta gdje fešta traje duboko u noć.

Da bi se svi običaji i narodna tradicija održala a isto tako prenijela na mlađe generacije i pokazala našim gostima, 2007. godine po prvi puta je održana prezentacija starih običaja i zanata Lopara  koja izaziva veliko oduševljenje ne samo kod turista već i kod žitelja Lopara. Tako se tu našao "koš za mastit grojze ( koš za prešanje grožđa ), lambik ( kotao za kuhanje rakije ), suhi štokalj va žeravici ( suha hobotnica na žeravici ), slane srdele, krpanje mriže, potezanje mriž ( krpanje i potazenje ribarskih mreža ), balote na melu ( boćanje na pijesku), kalafatanje ( ručna obrada drvene barke ), grdaše ( češljanje vune ), klobuci ( priprema tradicionalih maski), kunserva od pumidori ( konzerva od rajčice ), pečice od kruha s pršutun ( pršut na više načina ), navrželji od suhih smokav ( vijenčići od suhih smokava sa lovorom ), pletene bičve ( pletenje čarapa), vuna, vrcanje meda ( priozvodnja meda ), točak za oblikovanje gline ( proizvodnja glinenih proizvoda )..."

Opći trend u svijetu je povratak onome iskonskome, tradicionalnome, povratak vlastitim korjenima, te je i naša misija oteti ovo naše kulturno blago i nasljeđe zaboravu.